Nikola Ivanović

“Rupa u glavi” ili “prelomi u mozgu”

Jedna od najtraženijih knjiga u SAD, nedavno prevedena i na srpski, jeste Emocionalna inteligencija (Travis Bradberry i Jean Greaves). Dominantna teza svodi se na sljedeće: "Maksimalni dometi inteligencije postižu se punom koordinacijom zadnjeg, emotivnog dijela mozga i prednjeg, racionalnog. Ukoliko se prekine ta veza, racionalni dio ne prima sve informacije, pa je i zaključivanje defektno.”

Fenomen nekoordinacije dva dijela iste cjeline, uz ignorisanje bitnih činjenica, imenuje se u pomenutoj knjizi kao "rupa u glavi". I u političkom žargonu pojavljuje se ova sintagma, posebno kad se ignoriše bitna činjenica kako bi se došlo do “zadate istine”. Da li se ta koordinacija uspostavlja u crnogorskoj političkoj zbilji, posebno kad je u pitanju status Srpske pravoslavne crkve, koja je po slovu ustava odvojena od države?

Odgovore na ova pitanja pokušali smo da nađemo prvo u zabrani ulaska vladiki Filaretu mileševskom da posjeti dio svoje eparhije u kojoj se nalaze Pljevlja i dio Bijelog Polja, kao i u intervjuu Svetozara Marovića, potpredsednika DPS-a, koji je bio povod za javnu polemiku na relaciji Marović–arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Veći dio vrućeg jula protekao je u otvaranju crkvenog kao državnog pitanja. Istina, pažljivijem analitičaru teško može izmaći činjenica da su već ranije emitovani politički signali sa krova države da predstoji, nakon državnog, "rješavanje" i crkvenog pitanja. Plašimo se da eho ovog signala podsjeća na već poznati predreferendumski slogan "prelomi u mozgu".

Ima li otkriće naučnog dueta "rupe u glavi" – koje je urađeno na jednom ljudskom uzorku – veze sa našim brojnim primjerima "preloma u mozgu”? Ima i nema. Nesporna je leksička identičnost u prvoj riječi: tamo "rupa u glavi", u nas "rupa u demokratiji". Tamo naučno istraživanje, u nas ideološka arbitraža. Ipak, ostavimo završni sud čitaocima.

Pođimo od pomenute knjige. Ona razmatra fenomen ponašanja ljudske volje kada pada "emocionalna inteligencija jer nije proizvod komunikacije između racionalnog i emocionalnog centra u mozgu". Istraživanje je vršeno na osnovu ponašanja izvjesnog Fineasa Gejdža prije i poslije povrede glave. Nesrećni Gejdž je do povrede bio oštrouman, lucidan, nalazio je originalne ideje, a u privatnom životu izbjegavao primamljive poročnosti. Nesreća se desila na radnom mjestu, za vrijeme gradnje Berlingtonove željezničke pruge kroz državicu Vermont. Nakon teške povrede, kada mu je šipka za nabijanje baruta proletjela kroz glavu i odnijela dio frontalne moždane mase, pojavljuje se "novi" Gejdž. Živio je još 11 godina, ali sklon raznim porocima, prevrtljiv, bezočan, ali i lucidan u rješenjima.

To što je nesrećni Gejdž ignorisao činjenice koje mu nijesu odgovarale nema nikakve veze sa srećnim Marovićem, koji je u pomenutoj polemici ignorisao neke činjenice koje njemu nijesu odgovarale, a tiču se, prije svega, trajanja pravoslavne crkve i srpskog jezika na našim prostorima. U polemikama se, kao što je poznato, uzimaju primjeri koji potvrđuju tezu, a ignorišu oni koji je opovrgavaju. Tako je, na primjer, partijski ideolog ignorisao stavku da kontinuitet Srpske pravoslavne crkve na našim prostorima nije prekidan od 1219. godine, dok je za njega značajniji policijski akt iz januara 2000. godine (osniva se "Vjerska zajednica Crnogorska pravoslavna crkva"). Druga činjenica, dvije trećine građana Crne Gore govori srpskim jezikom, a ideolog propisuje "da zvanični jezik bude crnogorski, a da se ostavi mogućnosti i za upotrebu drugih, u skladu sa međunarodnim (čitaj balkanskim) standardima". Kad mogu Bošnjaci i Hrvati, mogu i Crnogorci imati svoj jezik. Ignorisao je, takođe, poznatu činjenicu da je Ante Pavelić, po istoj recepturi (administrativnim aktom), formirao 1942. godine Hrvatsku pravoslavnu crkvu sa svojim crnogorskim uzdanicama. Dakle, za vrijeme “Endehazije” takođe je na “o-ruk” bila formirana državna Hrvatska pravoslavna crkva. Formirana je 2. aprila (travnja) 1942. godine, a ova, crnogorska 17. januara 2000. Prvoj je rodni list izdao Odbor za pravosuđe i bogostovanje, a drugoj krštenicu izdaje i potvrđuje policijska stanica na Cetinju. Pavelićev izaslanik pri Svetoj stolici, dr Nikola Rušinović, 9. maja 1942. šalje poruku poglavniku: “U tome Sveta stolica gleda put ka vjerskoj Uniji i nestanak šizme u Hrvatskoj.” Nakon rješenja državnog pitanja, javna polemika može se tumačiti kao najava rješenja drugog, crkvenog pitanja, na državni način. Prije godinu dana namaknuta je tanka referendumska većina pod mutnim okolnostima, a sada je pravi trenutak da se u dugoj etapi riješi crkveno pitanje. Istina, i ovdje imamo “rupu” jer je gotovo nemoguće uspostaviti logičnu korespondenciju između proklamovanog sekularnog društva i njegovog miješanja u vjerska pitanja, odnosno status crkve koja je odvojena od države.

Ipak, niz činjenica ukazuje na to da predstoji nanovo homogeno djelovanje partijske države protiv Crnogorsko-primorske mitropolije. Ovo će, kao uoči referenduma, pratiti osmišljen timski rad u homogenoj partiji kako bi se stvorio mogući razdor u mitropoliji, kao što je stvoren u opozicionim partijama. Po svoj prilici, najradije bi zvaničnici vidjeli gospodina Amfilohija na čelu tzv. Crnogorske pravoslavne crkve jer je sa njim teško nositi se kad su u pitanju pomenuti sporovi. Na taj način, uklonili bi veliku prepreku u vidu uticajnog duhovnika i intelektualca sa jakim preporukama: potomak je vojvode Mine Radovića, koji je Moraču 1820. godine pripojio Crnoj Gori. Bogosloviju i klasičnu filologiju završio je u Beogradu, postdiplomske studije u Bernu i Rimu. Doktorirao u Atini, godinu dana proveo na Svetoj gori, univerzitetski profesor u Parizu i Beogradu. Govori šest jezika, a "crnogorski" jedva natuca. Pošto su nade u preobraćaj uzaludne, ideološki blok bi najradije poslao našeg Moračanina, crnogorskog Makariosa, u Beograd. Da se ne vraća. Jer nije spreman da mijenja mantije, kape, boje i zastave, što je za njega šarlatanstvo. "Mi smo ono što stalno radimo. Vrlina, dakle, nije čin, nego navika", citirao bi mitropolit Amfilohije Aristotela, svog omiljenog filozofa.

I DPS ima logično polazište. Osuto je članstvo, gotovo dvije trećine, računajući brojnost iz 1992. godine. Prihvatanjem eventualnog dila, mitropolit bi povukao dio srpskih glasača. Nije ostalo nezapaženo da zvanična vlast, kad je crkva u pitanju, radi na dva razboja. Pored internog, nije teško detektovati i eksterno djelovanje, koje se zahuktava i gdje svakako spada povezivanje sa Vatikanom, kao i unapređenje saradnje sa državama u okruženju koje podržavaju odmetništvo pravoslavnih crkava, koje jedino priznaje Sveta stolica.

Dakle, Marović ništa ne radi slučajno. Reklo bi se da je ostvario pun pogodak jer njegovi stavovi u velikoj mjeri vode daljem udaljavanju od Beograda. Nesporno, Marović nije zaboravan. Naprotiv, on je spretan, pa je u svim turbulencijama opstao, izređao gotovo sve funkcije. A kad je u pitanju prihvatljivost njegovih političkih "natuknica", posebno kada je reč o srpskom jeziku, crkvi i njenoj zastavi, prethodno bi trebalo da doživimo sudbinu nesrećnog Gejdža. Čak i ako bismo prihvatili njegov stav da je demokratsko dostignuće i imenovanje jezika po državnom principu, po istoj tehnologiji "rupe u glavi" morali bismo brisati jezička iskustva SAD, Kanade, Australije, Indije, Austrije, čitave Latinske Amerike... Upravo radi unapređenja komunikacije, kao preduslova društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja, većina tih zemalja kao zvanični koristi jezik negdašnjih kolonizatora. A Srbija nije kolonizator Srpske Sparte. Što se tiče gospodina Amfilohija, on već govori šest jezika, pa mu neće biti teško da nauči "crnogorski". Ostaje kao obaveza Maroviću da mu kaže gdje je ta škola kako bi se mitropolit upisao u prvi razred.

Kad je u pitanju Crna Gora gdje ima 32 odsto deklarisanih Srba (ne računajući “polutane” koji su na radnom mjestu Crnogorci, a poslije podne Srbi), mogli bismo reći da Beograd drži dobar politički kurs, a pravi pogrešne korake. Ne upušta se previše u dnevna sitna parničenja, ne prekida – naprotiv ojačava – ekonomske veze, ne bojkotujući turističku ponudu, ne sprečavajući korišćenje zdravstvenih usluga i školovanje mladih iz Crne Gore. Pri tom, Podgorica, po svoj prilici, drži pogrešan kurs, a pravi prave korake kako bi zaokružila državnost, ali na lošim temeljima.

Crna Gora je suverena država, koju je priznao Beograd, ali on nema pravo da ignoriše činjenicu da dvije trećine govori srpskim jezikom, a Srbi nemaju tretman koji im po njihovoj brojnosti prirada. U Crnoj Gori je jedva jedan odsto Hrvata, ali postoje razni oblici udruživanja, posebno kulturnog djelovanja…U Boki, na primer, imaju konzulat, koji je veoma angažovan u sferi kulturnog djelovanja. Zbog čega Srbija ne koristi iskustva Hrvatske?