| |
Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima
|
|
| |
Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare! |
|
| |
|
|
| |
Džefri Najs: Tribunal, verovatno, nije stvoren da bi uspeo |
|
| |
Komentarišući navode u knjizi Del Ponteova o trgovini organima Srba s Kosova, Najs je rekao da nikad nije čuo o tome i da ratovi često iznedre zastrašujuće glasine, koje, kako je rekao, treba oprezno obelodanjivati.
On je naglasio da nema saznanja da su britanska, francuska i američka obaveštajna služba ometale traganje za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, kao što je navedeno u tim knjigama, ali i dodao da je svakako čudno što nijedan od njih dvojice nije uhvaćen.
Na pitanje da li je Tribunal izložen političkim pritiscima, Najs je odgovorio potvrdno. >>ceo tekst
|
|
| |
|
|
| |
Ivana Janković: Karla u kampanji (NIN) |
|
| |
Tek što je Karla del Ponte imenovana na mesto švajcarskog ambasadora u Argentini, a Srbi pomislili da ih od nje sada deli okean dovoljno prostran da obezbedi da je više nikada ne vide, bivša tužiteljica haškog tribunala vratila se pravo u centar srpske političke scene i to upravo u trenutku kada nas od izbora deli samo nekoliko nedelja. Knjiga “osobe sa najmanje diplomatskog u sebi od svih bivših tužilaca Haškog tribunala”, kako je naziva Gardijan, servirala je ovdašnjoj javnosti još materijala za raspravu, predstavljajući detaljno svaki sastanak i svaku reč koju je u četiri oka razmenila sa srpskim političarima. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Slobodan Durmanović: Slučaj Nasera Orića - novi prilozi |
|
| |
Da je neko u Haškom tribunalu sve ovo uzimao ozbiljno u razmatranje, teško da ne bi primetio Orićev značajan doprinos stvaranju “užasnih okolnosti” u Srebrenici. No, sudije su pokazale gotovo očinsku osetljivost prema Oriću, Tužilaštvo je napravilo niz propusta, a jedino je Orićeva odbrana budno pazila da neko od Orićevih potčinjenih slučajno ne prekrši svojevrsni “zavet ćutanja” unutar “bratstva” srebreničkih ratnih vođa u kriminalu i zločinima. Odbrani je na raspolaganju bila sva infrastruktura koju su kontrolisale vlasti u Sarajevu, a toj vlasti očito je bilo u interesu da Orić bude odbranjen po svaku cenu. Može se reći da na to jasno ukazuje Mustafićevo objašnjenje koje je dobio od posleratnog direktora bošnjačke tajne službe AID Kemala Ademovića. „Ibrane, otvaraš najteže pitanje na zemaljskoj kugli koje se zove Srebrenica. Ne čini to. Ubiće te“ >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Peticija: Javni poziv na preispitivanje oslobađajuće presude Srbiji za genocid |
|
| |
Pre godinu dana, Međunarodni sud pravde (MSP) presudio je u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije tako što je oslobodio Srbiju krivice za neposredno učešće u genocidu u Bosni. Mi, članovi međunarodne akademske zajednice, smatramo da ova odluka – koja je doneta bez razmatranja svih raspoloživih dokaza – predstavlja lošu presudu i izdaju načela po kom međunarodno krivično pravo treba da deluje u cilju sprečavanja i kažnjavanja zločina genocida. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Politika: Srbima hiljadu godina za ratne zločine |
|
| |
Statistika o suđenjima koja su se vodila ili i dalje vode u Hagu i pred sudovima za ratne zločine u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj pokazuje da su do sada donete presude za 699 Srba i ukupno 38 Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Osam Bošnjaka, 26 Hrvata i trojica Albanaca kažnjeni su sa ukupno 298 godina zatvora. S druge strane, Srbi su osuđeni na 1.000 godina zatvora. U taj broj, međutim, nisu uračunate presude Srbima optuženim pred hrvatskim sudovima, jer do tog podatka nije moguće doći. Dopisnik „Politike“ iz Zagreba Radoje Arsenić javlja da se pouzdano može reći da je ubedljiva većina Srba kažnjavana sa pet do dvadeset pet godina zatvora, a kako je bilo 611 takvih presuda, nije nerazumno zaključiti da ukupna kazna za Srbe iznosi najmanje 3.000 godina zatvora. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Đorđe Vukadinović: Ramušova pravda |
|
| |
Od pomenutih krupnijih zverki optužnica je na kraju podignuta samo protiv Ramuša Haradinaja, kojeg je, kada je krenuo za Hag, ispratila čitava Priština, na čelu sa vidno uzbuđenim i potrešenim šefom UNMIK-a Soren Jesen Petersenom. Iskusniji pravnici upoznati sa sadržajem Haradinajeve optužnice odmah su rekli da ona izgleda kao da je pravljena tako da bude oborena – što se na kraju i dogodilo. Čak devet svedoka i takve skraćene i osakaćene optužbe ubijeno je ili «nastradalo pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima» – dok su preostali naprasno počeli da obolevaju od amnezije, naglo gube sećanje i volju za svedočenjem. Čak ni ozbiljne pretnje zatvorom zbog nepoštovanja tribunala nisu mogle navesti preživele svedoke da se igraju sa životom i svedoče protiv «brata Ramuša». >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovana Papan: Latinica: Katastrofa jedne emisije |
|
| |
Izgleda da je jedino pozitivno u Srbiji to što postoje ljudi koji o njoj govore negativno – bar za novinare hrvatske televizije, za koje očigledno imaju usta samo oni koji su spremni da izgovore ono što je hrvatskom uhu ugodno da čuje. S jedne strane, to dosta govori o uznapredovalosti mlade hrvatske demokracije. Sa druge, to se može i razumeti – Hrvatska je, uprkos naporima HRT-a da stvari predstavi ružičastim, ipak daleko od rajskog vrta i nezadovoljstvo puka postoji. Ali kada se Hrvatima prikaže emisija o Srbiji kao o korovom obrasloj utrini, koje se uporno peče sopstvenim koprivama, Sanader odjednom počinje mnogo više da liči na baštovana kakav se samo poželeti može. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vladimir Milutinović: Latinica kao simptom |
|
| |
Što Latin reče, “ukratko”, potka njegove emisije je otprilike ova: Krug raspada bivše Jugoslavije se završio, sada treba podvući crtu. Hajde da to uradimo ovako: vi pristanite da ste vi uzrok svega što se tu dešavalo; time ćete sebi objasniti zašto vam se desilo to što vam se desilo – katastrofa – a sa nas će biti skinute sve krivice, ali, zauzvrat mi ćemo obratiti pažnju na vas kao ljudska bića, podsetićemo se Druge Srbije i gubitnika, siromašnih, izbeglica itd. Međutim, može li ovo biti to podvlačenje crte, može li to biti kraj rata? Razlog zašto ne može ovde nije teško prepoznati. Ova logika koja se predlaže kao završetak rata u stvari je njegov deo. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Dušan Babić: Homo-politicus na bosansko-balkanski način |
|
| |
Zapišavanje teritorija je bio-fiziološka osobina pasa, koja je poprimila svoj tragikomičan izraz u post-dejtonskoj BiH. Od Save do Jadrana, od Une do Drine, niču inat crkve i džamije kao markiranje teritorija. U zapadnoj Hercegovini na svakoj ćuki je križ, a na brdu Hum iznad Mostara ogroman, da podsjeća, opominje i iritira nekršćane. U gradu, na hrvatskoj, desnoj obali Neretve, sagrađen je crkveni toranj viši od sto metara! Pravi građevinski bastard. Šaka u oko mostarskoj jezgri, radi čega se i odlaže upis Mostara na listu svjetske graditeljske baštine. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Nikola Vrzić: Kameno lice Hašima Tačija (Iz neobjavljenih memoara Karle del Ponte) (NIN) |
|
| |
Memoari Karle del Ponte (“Lov – ja i ratni zločinci”) još se nisu ni pojavili u knjižarama a već su izazvali popriličnu uzbunu među onima koji pretpostavljaju, ili znaju, šta će se u knjizi naći. Vlada Srbije pisala je Ujedinjenim nacijama i Haškom tribunalu, protestujući zbog najave da će knjiga Del Ponteove uskoro biti objavljena i tražeći – kao da UN i Tribunal tu mogu nešto da učine – da objavljivanje knjige bude odloženo do okončanja naše saradnje s Tribunalom.
Proteste srpske vlade u javnosti je proteklih dana obrazlagao Rasim Ljajić, izabran da to učini verovatno zbog svoje funkcije predsednika Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom. >>ceo tekst |
|
| |
Nikola Vrzić: Beogradske laži i prijateljske tajne službe (NIN) |
|
| |
|
|
| |
Florans Artman: Vi ste doprineli nerazumevanju i nepoverenju u Haški tribunal (Danas, 12.01.08) |
|
| |
Gospodine Montgomeri, zajedno s političkim elitama u regionu, posebno u Srbiji, sve ove godine sprečavali ste da činjenice o tome šta se dogodilo, zašto, kako i ko je kriv budu spoznate i shvaćene. Ohrabrujući kompromise, koji su značili odricanje od univerzalnih vrednosti i izbegavanje pravnih obaveza, podržavali ste one koji jesu, a ne Tribunal, onemogućavali razumevanje tih činjenica i njihovo prihvatanje. Time ste sprečavali i izgradnju novih odnosa koje će do juče sukobljene grupe videti kao odnose lišene pretnje, dakle odnose bez straha, u kojima se više niko neće osećati ugroženim, drugim rečima - proces pomirenja. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vilijam Montgomeri: Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje (Danas) |
|
| |
Odluka da se tri optužnice protiv Miloševića za Kosovo, Bosnu i Hrvatsku spoje u jedan gigantski slučaj direktno je dovela do četvorogodišnjeg procesa koji bi još i sad trajao da optuženi nije umro. Daleko bolje je bilo imati tri odvojena, uzastopna suđenja. Drugo, pokušavajući da dokaže da je Milošević kriv za sve pod kapom nebeskom, Tužilaštvo je moralo da predstavi čitavu paradu svedoka koja naizgled nije imala kraja, Pored toga, mnogi od tih svedoka mogli su da ponude samo saznanja iz druge ruke o navodnim zločinima. Američka vlada pomogla je finansijski početne prenose suđenja jer smo pogrešno verovali da će to pomoći da svi saznaju šta se dešavalo i o Miloševićevoj ulozi. Međutim, prvim svedocima što ih je protiv njega izvelo Tužilaštvo nedostajao je kredibilitet i krajnji rezultat je bio da je tokom suđenja popularnost Miloševića u Srbiji rasla umesto da opada. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovan Nenadov: Otvoreno pismo Nataši Odalović |
|
| |
Pisem Vam zbog Vaseg clanka «Stvarno – nece proci! » (Danas, 12.10.2007), inspirisanog novosadskim « fasistickim » i « antifasistickim” demonstracijama, uz potsecanje na oktobarske dane 1941. i na potonje okupacijske godine. « (…) recimo «nece proci» i neonacistima, i fasistima, ali i kriptofasistima», jedan je od istaknutih delova Vaseg teksta, kojim se deli drustvo na dobre,”antifasiste” i, u konacnom zbiru, na one druge, koji takvu polarizaciju ne prihvataju (Ko sve spada u kategoriju kriptofasista, skrivenih privrzenika fasista, i ko o tome presudjuje?). >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vladimir Milutinović: Nevidljivi ratovi |
|
| |
Naša tema će biti rat u sasvim apstraktnom smislu i njegova veza sa ideologijom. Kada kažem "rat", onda ne mislim na Heraklitov rat shvaćen kao borba suprotnosti i takmičenje koje pokreće život, već na rat u negativnom smislu, kao sredstvo da se zadovolji želja da neko drugi nestane, da bude potpuno poništen. To je apstraktna osobina rata koja nas interesuje - on je stanje u kome želimo da drugi ne postoji - ne samo da bude nadvladan ili da prizna našu pobedu u jednom slučaju, nego da bude izbačen iz takmičenja, da nestane. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vladimir Arsenijević: Naši crnci, naši neprijatelji (Die Zeit) |
|
| |
Poricanje je jedan od centralnih novih srpskih kvaliteta. Toliko nov, da mi nemamo odgovarajuću reč za to, a oni prosvetljeni to označavaju engleskom rečju „denial”. Ovo „denial”, hladnoća licem u lice sa ljudskom patnjom, nesposobnost da se pokaže elementarno saosećanje, dokazuje da mi kao društvo nismo nigde. Ponekad se čini kao da nismo hteli da izbegnemo vrtlog prošlosti... Da, neizbežni „gubitak” nekadašnje južne srpske pokrajine Kosovo određeni krugovi našeg društva će shvatiti upravo kao apokalipsu. Nedavno je centar Beograda bio oblepljen plakatima, koji žele da nas opamete: „Nema Srbije bez Kosova”. Ko to kaže, taj laže, što u suštini mnogi znaju – jer uprkos svemu postaje jasno da status Kosova igra primetno marginalnu ulogu za svakodnevnicu i brige Srba. >>ceo tekst
|
|
| |
|
|
| |
Veljko Kadijević: Gazde su tražile krvavi razlaz (NIN) |
|
| |
Prvo je Slovenija pojedinačno izvučena po principu domino-teorije – kad jednu dominu izvučeš, sve ostalo pada. Ona je odigrala ulogu fitilja koji je zapalio SFRJ. I pošto je ta igra već počela, i pošto se krajem '91. iskristalisalo da u jednoj državi žele da ostanu zajedno Srbi i Crnogorci, i možda još neko, Armija je predlagala da se, poštujući Ustav, naprave sporazumi i sprovedu referendumi i tako ostvari miran razlaz. Ali gazde sa Zapada nisu to dozvoljavale. Imajte na umu da se ne radi o grešci Zapada u dobroj nameri, već o namerno izabranom putu da se Jugoslavija razbije na što je moguće krvaviji način kako bi to poslužilo i njima da lakše vladaju ovim prostorom i “tim divljacima koji se međusobno kolju”. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Slobodan Kanjevac: Da li su Srbi imali pravo na pobunu? |
|
| |
Stanje opisano u prethodnim rečenicama potpuno odgovara onom iz 1991. godine u Hrvatskoj. Na izborima je pobedila partija radikalne desnice u kojoj su jezgro činili i zagovornici proustaškog programa Ante Pavelića. Prvo što je ta partija (HDZ) učinila bilo je proterivanje Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava, što je imalo ne samo simboličko već i funkcionalno značenje jer je, do tada, Srbima time garantovano da neće nad njima ponovo biti učinjen genocid kakav je viđen tokom Drugog svetskog rata (znači pre 46 godina), kada je ta država (NDH), kao koalicioni partner Hitlera, pobila u svojim logorima više od milion ljudi, pre svega Srba, Jevreja i Roma. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Dragan Đukanović: Položaj Srba u postjugoslovenskim državama |
|
| |
Posebna pažnja u ovoj analizi posvećena je „stanju na terenu“, odnosno stvarnom položaju Srba u navedenim državama. Pripadnici srpskog naroda nastanjeni u državama nastalim od Jugoslavije suočeni su sa nepriznavanjem statusa manjine (Republika Slovenija i Republika Crna Gora), kao i sa postepenom integracijom i asimilacijom (Republika Hrvatska i Republika Makedonija). Položaj Srba u Bosni i Hercegovini se, kako ističe autor, umnogome razlikuje od statusa njihovih sunarodnika u drugim postjugoslovenskim državama zahvaljujući načelu konstitutivnosti, odnosno, punoj jednakopravnosti ovog naroda sa Bošnjacima i Hrvatima. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vitomir Popović: Neki pravni aspekti presude MSP u sporu BiH protiv SCG |
|
| |
U poslednjih nekoliko godina, kako u domaćoj tako i u međunarodnoj javnosti, sve više se raspravlja o tužbi, a zatim od 26. feburara 2007. i o presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ovaj postupak je, mnogi su ga nazivali „sporom stoleća”, opravdano izazvao veliko interesovanje, ne samo u okviru pravne struke i nauke, nego i među političkom elitom, pa i javnosti u najširem smislu te riječi. Nije ni slučajno što je to tako, jer bi ovakva tužba, da je kojim slučajem bio prihvaćen njen tužbeni zahtjev, prouzrokovala nesagledive štetne posledice po, prije svega, Republiku Srbiju, kojoj bi presudom ovog suda, prvi put u njegovoj istoriji, bila nametnuta kolektivna odgovornost za genocid i zločine protiv čovječnosti. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Marinko M. Vučinić:
Šta to slavi Hrvatska |
|
| |
Da
licemerstvo zaista bude dovedeno do vrhunca, Sanader se pobrinuo izjavom da je „Olujom“
Hrvatska dokazala odlučnost da sama reši svoje probleme, što, smatra
on, svet zna da ceni. Što je to rešavanje predstavljalo etničko
čišćenje više od 250.000 Srba iz Hrvatske, ne zanima mnogo ni
Sanadera ni međunarodnu zajednicu, jer je – na njihovo obostrano
zadovoljstvo – problem Srba u Hrvatskoj konačno rešen. Postavljati
sada pitanja o poštovanju ljudskih i nacionalnih prava Srba
zakasnelo je i uzaludno jer njihova kolektivna krivica ima prednost
nad politički korektnom pričom o ljudskim pravima. To efikasno
rešavanje nacionalnih i teritorijalnih problema, makar i na račun
neprikosnovenih ljudskih prava koje je „Olujom“ demonstrirala
Hrvatska, istorijska je lekcija koju Srbija i Srbi nisu nikada
uspeli da nauče i sprovedu. Zato su i platili, a plaćaju i dalje,
najskuplju cenu.
>>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Saša Gajić:
Tompsonov maksimirski pozdrav |
|
| |
U
muzičko-kompozitorskom smislu, Tompsonove pesme su poprilično
bezvredne, aranžerski prvoloptaške i patetične, već u skladu sa
nacionalnim sentimentom koga treba ekspresno podstaći. Zanatski
profesionalno ali “tezgaroški” izvedena, jednodimenzionalna i
predvidiva do banalnosti, muzika Perkovića i comp. se ne može
okarakterisati drugačije nego kao produžetak kreštave
bosansko-hrvatske škole hard rocka sa izvesnim primesama etnomuzike
i mediteranske muzike. Ono što Tompsonovoj muzici daje popularnost
su tekstovi i njihova ubedljiva interpretacija. Mada se Perković
javno deklariše kao neko ko svojim tekstovima javno promoviše
hrvatski patriotizam pevajući pesme o ljubavi prema svojoj zemlji,
narodu, porodici i njihovoj veri, sadržaj njegovih pojedinih stihova
je daleko problematičniji.
>>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Marinko M. Vučinić:
Prošlost dugo traje |
|
| |
U tom smislu, veoma je indikativan komentar Miroslava Rožankovića “Dobrodošlo
ali nedovoljno“, objavljen u Vjesniku: “Za nas u Hrvatskoj
svako izvinjenje političkog vrha Srbije je poželjno i dobrodošlo, ne
samo za buduće susjedske i političke odnose koji moraju ići dalje
bez obzira na prošlost, nego i zato što je do juče, do Tadića, bilo
nezamislivo da nam se iko izvini za krvavo i ničim izazvano
orgijanje 1991. godine. Bilo bi još bolje da je takvo izvinjenje
uslijedilo i ranije, i da su nam se za svirepa ubistva i
granatiranja izvinili svi, kompletan vojni i politički vrh Srbije.
Ali, što se nas tiče, za nas ne vrijedi, niti će ikada vrijediti
pravilo da bi svi svima trebalo da se izvinimo. Jednostavno zato što
Hrvati nisu bombardovali Srbiju i Čačak, nisu pljačkali i palili,
nisu otimali i ubijali. Mi smo se, oprostite, ovdje samo branili. I
zato je Tadićevo izvinjenje kao državnički gest za svaku pohvalu,
zato jer ono ovdje
dobrodošlo, ali je
nedovoljno."
>>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Mario Kalik:
O levom karakteru patriotizma (Politika) |
|
| |
Imajući sve ovo u vidu postaje jasan, inače, sporan stav da „posmatranje vlastite nacije ili države kao jedine ili kao glavne žrtve uvek smanjuje realističnost procene”. Njegova poenta je da „realističnim” učini posmatranje vlastite (srpske) nacije i države kao jedinih ili glavnih krivaca za sve ono tragično što nam se desilo. To je osnovna teza helsinške „levice”. Svojom podrškom predsednikovom gestu, profesor Kuljić daje svoj doprinos „denacifikaciji” Srbije.
>>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Todor Kuljić: Ni Tucović, ni Čavez (Politika)
|
|
| |
Mario Kalik: Ideološka konstrukcija (Politika) |
|
| |
Todor Kuljić: Izvinjenje kao moralna toljaga (Politika) |
|
| |
|
|
| |
Dušan Kovačev: Njihova Srebrenica, naš Vidovdan |
|
| |
Njihova «Srebrenica» je, dakle, jedna nedovršena istraga. Kidnapovanje bivšeg predsednika Srbije za Vidovan bio je samo još jedan neuspeli pokušaj da se Srpska politička nacija silom utera u genocidnu priču, čiji se inspiratori kriju među onima koji je najodlučnije optužuju za krivicu. Propali pokušaj da njihovom slikom Srebrenice kompromituju naš Vidovdan. Već smo naučili i sad pouzdano znamo iz sopstvenih političkih aktuelnosti, da su «inspiratori zločina» i oni koji su stvarali «kriminogenu atmosferu u kojoj su ljudi ubijani» po pravilu ti koji su najveće galamdžije u osudi zločina. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Miroslav Lazanski: Isprike i izvinjenja (Politika) |
|
| |
Nikada nisam razmišljao o tome da li je trebalo neko da se ispriča, ili izvini porodicama žrtava jasenovačke fabrike smrti. Bilo je to vreme bratstva i jedinstva. Ko je uopšte i smeo da pokrene tu temu? O tome se ćutalo. Čak mi ni moja majka, sve do pre nekoliko godina, nije rekla da su ona i cela njena porodica bili tri meseca u ustaškom logoru Slavonska Požega da bi kao Srbi iz Bosne poslednjim transportom bili proterani u Srbiju. Niko im se nikada zbog toga nije izvinio. Pa, ipak, imam veliko razumevanje za potez predsednika Srbije Borisa Tadića koji se u jednoj emisiji hrvatske televizije izvinio hrvatskom narodu za sve ono loše što su mu neki učinili u ime srpskog naroda. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Zora Latinović: Srpsko-hrvatski odnosi u svetlu Tadićevog izvinjenja (NIN) |
|
| |
Kakav god da je bio, bilo njegovo izvinjenje iznuđeno ili spontano, s predumišljajem ili bez njega, na kraju se ispostavilo da niko nije bio posebno zadovoljan. Ni mi, ni oni, ni međunarodna zajednica. Evropski uticajni mediji su Tadićevo izvinjenje žrtvama rata u Hrvatskoj protumačili kao “jedinstven gest”, ali i kao veštu političku kalkulaciju, s napomenom da su konkretni politički potezi značajniji od izvinjenja. U Hrvatskoj, slično, ponegde za nijansu, a ponegde na kvadrat oštrije. Srpski političari su se, u oceni Tadićevog izvinjenja, očekivano, pregrupisali ne po principu skupštinske većine, nego po tzv. prirodnom šavu. Tako su pripadnici evropskog mainstream-a po kojem Srbija igra dežurnog krivca za ratove na Balkanu (po jednima makar i “za prsa”, po drugima i više) pozdravili Tadićevo izvinjenje, uz upozorenje da bi sad trebalo da uslede i konkretni politički postupci. Haški, razume se. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Marinko M. Vučinić: Danas i njegova objektivnost |
|
| |
Bilo je potrebno da prođe gotovo nedelju dana da dnevni list Danas, koji se inače neprestano poziva na građanske vrednosti, odbranu ljudskih i manjinskih prava, objektivno i pravovremeno informisanje i neophodnost stalnog i bespoštednog suočavanja sa prošlošću i zločinima učinjenim u naše ime, prenese odjeke nacističkih incidenata sa koncerta Marka Perkovića Tompsona. Relevantni izveštači tvrde da je ovaj koncert bio velika proustaška manifestacija, a sudeći po ocenama hrvatskih medija, pretvorio se u masovnu demonstraciju fašizma. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vladimir Milutinović: Spekulativno izvinjenje |
|
| |
Tadićevo izvinjenje nema nikakve veze bilo sa opravdavanjem zločina druge strane, ili bilo kojih zločina, bilo sa stepenom u kojem je neka politika bila podržavana u ovom slučaju u Srbiji. Ovde su sva pitanja tog tipa ostavljena da budu rešavana sasvim nezavisno od ovog izvinjenja. Tačnije, upravo izvinjenje i pomirenje je uslov da žrtve zaista mogu dobiti zadovoljenje jer tek sa pomirenjem prestaje logika u kome zajednice u ratu zbijaju redove i činjenicu da je neko „naš“, stavljaju ispred činjenice da je počinio neko nedelo, a činjenicu da je neko „njihov“ ispred činjenice da mu je učinjeno zlo. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Zoran Ćirjaković: "Liberalna" kulturna revolucija
(Govor Latinke Perović na "Kongresu kulturne akcije" iz 1971. godine) |
|
| |
Smatramo da je već u govoru čiji veliki deo prenosimo tada svemoćna i (još uvek) omiljena Titova "liberalka", pored obilja otrovne kardeljevske frazeologije i otvoreno antigrađanskih stavova, dala i neke od ključeva za razumevanje isključivosti, netolerantnosti i antidemokratskog naboja kojim danas odišu javni istupi naših "liberala" i neke od razloga zašto ova reč u našoj javnosti ima tako čudno i kontradiktorno značenje. Govori učesnika ovog skupa objavljeni su u obimnoj knjizi (974 strane) koju je 1972. godine izdala Republička konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda SR Srbije. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Vladimir Milutinović: Presuda jednom samoopredeljenju |
|
| |
U Haškom tribunalu bivši predsednik R. Srpske Krajine dobio je presudu kojom se osuđuje na 35 godina zatvora, dakle, na skoro maksimalnu kaznu koju ovaj sud dosuđuje. Da bi procenili za šta je Martić osuđen trebalo bi naravno pogledati obrazloženje presude, i ono je „jasno“: Martić je osuđen za sve što se dešavalo u bivšoj Krajini od njenog nastanka do njenog nestanka. Kako se izrazio sudija u obrazloženju presude: „Dokazi su jasni: Milan Martić podržavao je i delovao na ostvarenju cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata kojeg je postavio Slobodan Milošević, a trebao se ostvariti kroz uklanjanje nesrba s teritorija RSK i činjenje zločina". Kao, izgleda, i u svemu drugom što se u današnjoj šire shvaćenoj politici označava kao „jasno“, opravdanost ove presude je daleko od toga da bude jasna. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Ljiljana Smajlović: Oficir i zločinac (Politika) |
|
| |
Međunarodni sud pravde u Hagu doneo je ove godine istorijsku presudu po kojoj je Srbija oslobođena optužbi za genocid u Bosni i Hercegovini, mada je ukorena što nije sprečila masovno ubijanje u Srebrenici. Ratko Mladić nije osuđen, već optužen za ratne zločine i ima svako pravo na pretpostavku nevinosti pre suđenja. Ali srpski junak svakako nije i ne može biti – to po svoj prilici razumeju i oni koji na reverima još nose bedževe na kojim piše „Šešelj – srpski heroj”. Treba jasno reći da je nepravda što Šešelj četiri godine po dobrovoljnoj predaji još čeka početak suđenja u Hagu i da mnogo toga u tom tribunalu do neba zaudara. Ali haška nepravda sama po sebi ne može nikoga prekomandovati u heroja srpske istorije. Srpska radikalna stranka sramoti i vređa istinske srpske heroje kada, zarad dnevne političke provokacije vlasti, sugeriše da Ratko Mladić spada među istorijske junake koji zaslužuju bulevar u Beogradu. >>ceo tekst
|
|
| |
|
|
| |
Ljubodrag Stojadinović: Ime ulice (Politika) |
|
| |
Vučić je na svoj uvređeni način doveo do apsurda jednu dnevnopolitičku igru sa beogradskim (i drugim) ulicama. Ljudi zaista više ngurni gde stanuju, niti kuda ih taksista vozi. Tako da više nema nisu sii čuđenja: ne zna se šta je ime ulice a šta provokacija. Niti gde prestaje politika a počinje istorija, čije su zasluge manje a krivica veća. Šta je zločin a šta junaštvo, ko u tome nosi četku, stube i lepak. I ko je takve zanatlije uopšte poslao u ponoćne misije? Tako je bilo i sa bulevarom koji je tek dobio ime pokojnog premijera Zorana Đinđića. Jednog jutra ljudi su videli da ipak (privremeno) žive u ulici generala Mladića. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Aleksandar Pavić: Da li je "genocid u Srebrenici" prevara? (WorldNetDaily) |
|
| |
Već više od 10 godina, izraz «Srebrenica» koristi se kao sinonim za masakr «nedužnih muslimana» od strane hrišćana – tačnije, vojske bosanskih Srba, koja je navodno masakrirala, prema verziji koju trenutno prihvataju glavni mediji, «između 7.000 i 8.000 muslimana» kada je zauzela tu malu varoš u istočnoj Bosni sredinom jula 1995. Po toj priči, bosanski Srbi su zauzeli tu «Zaštićenu zonu UN» i zatim odveli i likvidirali više hiljada muškaraca, žena i dece tokom sledećih nekoliko dana, a zatim ih zakopali u masovne grobnice koje se još uvek otkopavaju skoro 12 godina kasnije. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovan Nenadov: Sarajevo u opsadi |
|
| |
Spisak poginulih pri opsadi Sarajeva do sada je objavila samo jedna bosnjacka nevladina organizacija (Dani, Sarajevo, 15.04.2002). Od ukupno 11'560 zrtava oko 95% su Muslimani; broj poginulih vojnika je i ovde veci od broja poginulih civila - 6'240 prema 5'320 - a poginule dece, racunajuci godista 1980. i mladja, ima 206. To je skoro osam puta manje od 1'601, koliko se navodi u predmetnom clanku. Tu brojku, 1'601, objavila je NVO «Žene u crnom» (Beta, 05.04.2007), a preuzeta je iz Wikipedije, slobodne enciklopedije sa prilozima koje redakcija niti kontroliše niti za njihovu tačnost odgovara. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Bojan Tončić: Pesnička kama - sluškinja teologije (Danas) |
|
| |
Zašto se ne podsetiti produžetka poezije nasilnim sredstvima: u Sarajevu je poginulo 11.000 ljudi, od toga 1.601 dete. Sarajevska je opsada s 1.425 dana najduža u istoriji modernog ratovanja. U toku opsade prosečno je 329 granata dnevno padalo na Sarajevo . Rekord od 3.777 ispaljenih granata zabeležen je 22. jula 1993. Izuzev ljudskih žrtava, najveću štetu su pretrpeli civilni, kulturni i verski objekti. Sve je to bilo plaćeno novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Granate ispaljene na bolnice, obdaništa, bogomolje, kuće, stanove, groblja. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Edvard Herman: Milošević na sudu koji je izokrenuo pravo (NIN) |
|
| |
Izvanredna nova knjiga Džona Laflanda važna je kritička studija o pitanjima koja se tiču ratova na Balkanu. Činjenica da je prećutana u američkim medijima, kako u mejnstrim glasilima, tako i u levičarskim časopisima, samo je dokaz koliko je snažno uvrežena legenda o novijoj istoriji Balkana. To je legenda po kojoj su Klinton, Bler i NATO vodili poštenu borbu, makar da su se u nju uključili kasno i nevoljno, kako bi zaustavili srpsko etničko čišćenje i genocid kojim je upravljao Milošević, da bi na kraju taj negativac bio propisno izveden pred legitimni sud kako bi mu se sudilo u interesu pravde. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Nikola Simićević: Kontinuitet ekstremnog hrvatskog nacionalizma |
|
| |
Kada se pogledaju i uporede statistički podaci broja Srba u Hrvatskoj prema popisu iz 1991. i popisu iz 2001. godine, kada se pogleda ukupan broj srpskih povratnika u Hrvatsku i starosna struktura te populacije, kao i teškoće na koje Srbi prognani iz Hrvatske nailaze pri pokušaju povratka, jasno je da je potrebno napraviti sistemsku analizu ukupne hrvatske društvene klime i ideološke orjentacije vladajućeg poretka u Hrvatskoj. Zašto se u Hrvatskoj uprkos zvaničnoj demokratizaciji njenog društva koja je otpočeta pre više od 7 godina gotovo ništa suštinski nije promenilo po pitanju odnosa prema građanima srpske nacionalnosti i njihovim ljudskim pravima? >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovan Nenadov: Srebrenica i mediji |
|
| |
„U Srebrenici je zvanicno utvrdjeno da je pobijeno gotovo 8'000 Bosnjaka“, stoji u dopisu Nezavisnog udruzenja novinara Srbije (NUNS), povodom clanka „Lična karta Srebrenice“, objavljenom u Glasu javnosti. Ova brojka nije, medjutim, nigde zvanično „utvrdjena“, o njoj se samo piše u varijantama kako kome odgovara, pa tako i NUNS: deli lekcije o korektnosti interpretacije „slučaja Srebrenice“ a i samo se služi nekorektnošću. Postoji spisak nestalih - ne pobijenih! - osoba iz Srebrenice, koji se kroz godine menjao kako u broju tako i u imenima. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Dušan Proroković: Istina, pravo, moral i politika |
|
| |
Ako želimo da saznamo istinu o svim tim dešavanjima, ako želimo da objektivno sagledamo crne epizode iz bliske nam istorije, onda nam tu skupštinska Deklaracija neće puno pomoći. Više će nam pomoći da, ili sami, ili još bolje sa parlamentima susednih država pokušamo nekako doći do istine. Kroz Komisiju za istinu i pomirenje ili kakva (zajednička) skupštinska radna tela. Da otvorimo istragu, kako bi bili bliže istini. I kako bi dobili odgovore, ne samo oko Srebrenice, već i oko Markala, Račka, ili tvrdnje, da su izveštaji glavnokomandujućeg UNPROFOR-a Satiša Nambijara, o tome šta se dešava u BiH, ciljano skrivani od javnosti, kako se ne bi remetila, već konstruisana priča o žrtvama i dželatima u BiH. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Aleksandar Pavić: Buka i bes oko Srebrenice
|
|
| |
Cela buka oko navodne srpske kolektivne odgovornosti za dešavanja oko Srebrenice u julu 1995. diže se, sve je očiglednije, osim iz čisto političkih razloga, radi prikrivanja apsolutnog nedostatka bilo kakvih dokaza za takve tvrdnje. Dakle, umesto kutija za šibice, imamo, kao u londonskom Hajd-parku, kutije s kojih bukači mogu da lansiraju svoje optužbe bez pokrića, vešto zamenjujući u zaglušujućoj buci teze koje služe kao postolja njihovim kutijama. Jedini zasad dokazani izvršitelj haški-definisanog genocida u Srebrenici jeste Dražen Erdemović, po nacionalnosti - bosanski Hrvat, bivši pripadnik HVO i Armije BiH, plaćenik francuske obaveštajne službe u Kongu. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Polemika Matović-Bandović: Prošlost pred nama (Politika) |
|
| |
Dragana Matović: Nismo krivi. Nevinim nas je proglasio najviši sud Ujedinjenih nacija, Međunarodni sud pravde u Hagu. Ali kada ste prvi u istoriji sveta kojima se sudi za genocid (kao krivično delo genocid je definisan tek 1948. godine), kada ste već 15 godina dežurni krivac i kada mnogi i mnogo gori od nas misle da smo baš mi zaslužili svaku kaznu koja nas je snalazila, onda nije dovoljno biti samo nevin... Igor Bandović: Koliko je kod nas snažno gubljenje ljudske orijentacije može se nazreti kroz svaki pasus nedeljnog komentara. Nabrajaju se zločini nad Srbima od Drugog svetskog rata do kosovskog rata. Zbog čega?... >>cela polemika |
|
| |
|
|
| |
Dušan Babić: Vreme osporavanja i (ne)odgovornosti |
|
| |
Olako se potežu krupne riječi u nastojanjima da se neko ili nešto apostrofira ili predimenzionira. To se posebno odnosi na značajne događaje, kojima se po pravilu dodaje atribut „istorijski“. Istini za volju, taj atribut je imao svoje puno opravdanje nakon 11. septembra 2001. godine. Na istom fonu, često se koristi i formulacija „ništa više neće biti kao prije“. Svijet doista više nikad neće biti isti, nakon tog kobnog dana. Međutim, izreka „ništa više neće biti kao prije“, ima i svoj lokalni pandan: 26. februar 2007. godine. Tada je Međunarodni sud pravde u Hagu presudio u predmetu BiH protiv Srbije. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Snežana Kresoja: Simbolička kompenzacija |
|
| |
Očekivalo se da presuda MSP, na simboličkoj ravni olakša utvrdjivanje istorijske istine i podstakne procese pomirenja u regionu jer zločin genocida je zločin počinjen protiv temeljnih civilizacijskih vrednosti zajednice. Ali u Srbiji je presuda otvorila rasprave koje su daleko od katarzičnog i kritičnog sagledavanja krivice i odgovornosti i sem pojedinačnih glasova teško da će politička elita presudu iskoristiti kao mogućnost distanciranja od zločina počinjenih od strane Miloševićevog režima. Negiranje, poricanje, relativizacija i uspostavljanje protivteže srebreničkom genocidu zloupotrebom srpskih žrtava u Bratuncu kao i proglašavanje stradanja sarajevskih Srba genocidom, demonstriraju nespremnost i nezrelost političkih elita u Beogradu da prihvate odgovornost. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Saša Obradović: Kraj spora (Politika)
|
|
| |
U pravosuđu važi pravilo da ne treba kritikovati presudu ili postupanje u nekom postupku, bez prethodnog poznavanja predmeta. To je minimalni standard ozbiljnosti u struci. Da bi se neko upoznao sa ovim predmetom, trebalo bi mu šest meseci intenzivnog rada. Ne mogu da se izjasnim koliko hiljada strana ima ovaj predmet, tek – njegova širina je, kad se svi spisi postave na police, oko sedam metara. Naš tim je na njemu radio duže od četiri godine. Spor dug 14 godina je presuđen. To samo po sebi ne može da izleči ratne rane, ali se iskreno nadam da će ova presuda dovesti do predaje poslednjih begunaca tribunalu i utrti put za trajno pomirenje naroda u BiH. Žrtve se ne smeju zaboraviti; optuženi se moraju goniti, a odgovorni kažnjavati. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Srboljub Bogdanović: Ćaga (NIN) |
|
| |
I umesto da, po prirodi stvari, neprijateljstvo, mržnja i podele budu sve manji kako prolazi vreme, oni su sve veći – po mitologiju ništa nije tako pogubno kao jasna sećanja, a ona blede. A razume se, svemu tome ne pomaže ni to što u Sarajevu vladaju političari koji se nalaze u političkom horizontu koji je bio aktuelan u prvoj polovini devedesetih – često su to upravo i isti političari. Potezi koje Sarajevo povlači upravo su ono što uverava Republiku Srpsku da takozvana integracija i brisanje entiteta nije ništa drugo do težnja za muslimanskom supremacijom i nacionalna majorizacija. Sama tužba protiv Srbije dobar je primer za to – podneta je uz protivljenje jednog entiteta. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Saša Gajić: Hag: presuda olakšanja i razdora |
|
| |
Ono što je najvažnije i bez sumnje pozitivno je to što je izbegnut najgori moguć scenario koji bi Srbiju doveo u dužničko ropstvo po osnovu plaćanja odštete za počinjeni genocid. Međunarodni sud u Hagu je, nakon višemesečnog većanja i pisanja presude, ipak doneo odluku da Srbija kao tužena strana nije planirala, podstrekivala niti na bilo koji način bila izvršilac ili saučesnik genocida tokom građanskog rata u BiH, a za šta ju je teretila druga, bošnjačka strana pred ovim najvišim međunarodnim sudskim telom. Samim tim, pale su i sve nade o novčanim reparacijama koje bi se, da je Srbija kao tužena strana zaista osuđena za genocid, svalile na mnoge generacije građana Srbije i dovela tranzicionu Srbiju do bankrota. Sa druge strane, sud je proglasio Srbiju odgovornom jer nije sprečila da se desi zločin u Srebrenici, a navodno je bila u mogućnosti da na to utiče, čime je prekršila Konvenciju o genocidu, kao i što nije isporučila Haškom tribunalu sve preostale optuženike, u prvom redu generala Mladića, koji se tereti za pomenuti masakr. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Slobodan Durmanović: Varljivo olakšanje i sračunato razočaranje |
|
| |
Nakon izricanja presude po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore, Bosna i Hercegovina još dublje se podelila po nacionalnim šavovima, tako da se čini sasvim izvesnim da će se posledice ove presude osećati još nekoliko decenija. Prema prvim reakcijama, u Banjaluci je sa izvesnim olakšanjem saopšteno da tu presudu smatraju relativno povoljnom, dok u Sarajevu nisu skrivali ogromno razočaranje, gorčinu i bes što Srbija nije proglašena direktno odgovornom „makar“ za genocid u Srebrenici. No, upravo zbog tog dela presude u kojem se masakr u Srebrenici kvalifikuje kao genocid, a Vojska RS se proglašava odgovornom za taj zločin - pokazaće se, kako vreme bude odmicalo, da u Banjaluci nema baš puno razloga za olakšanje, a da će se veliko razočaranje u Sarajevu u dogledno vreme širiti u svim političkim i društvenim pravcima u kojima se Bošnjaci kreću, s namerom da dobije satisfakciju «barem» u ukidanju Republike Srpske kao «genocidne tvorevine». >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Dušan Kovačev: Politički aspekti presude Međunarodnog suda pravde |
|
| |
Iz izloženog je jasno da je proces trajne erozije međunarodnog prava obuhvatio i Međunarodi sud pravde, najstariju ustanovu modernog međunarodnog prava. Bedno je kad branitelji etike njegovih presuda objašnjavaju kako sud nije u obavezi da poštuje presedane koje je sam stvorio. Međutim, nama je mnogo bitnije da je ovom odlukom na nivou međunarodne politike otvorena mogućnost da se ukine Republika Srpska. U svetlu mogućeg razvoja pregovora o statusu Kosova, za koje je veoma sumnjivo da mogu dovesti do legalne samostalnosti, diplomatija NATO želi da razbije srpski spoljnopolitički konsenzus otvaranjem nacionalnog problema u Bosni. Stvar dodatno komplikuje situacija u kojoj diplomatija NATO kršeći multilateralne ugovore suzbija samostalnost jednog državnog entiteta, dok istovremeno iznuđuje stvaranje nove samostalne države na teritoriji države, sa kojom su ,,partneri za mir''. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Nikola Simićević: Stjepan Mesić i demokratija u Hrvatskoj |
|
| |
Dugo stvarana i forsirana slika o aktuelnom hrvatskom predsedniku, Stjepanu Mesiću, kao demokrati, borcu za ljudska prava i evropejcu, ozbiljno je poljuljana njegovim nastupom među hrvatskom emigracijom u Australiji koji se jedino može okarakterisati kao ekstremno nacionalistički. I taman kada se učinilo da se javnost ozbiljnije pozabavila pravom Mesićevom ideološkom orijentacijom, kao i mnoge afere vezane za ličnosti sa ovdašnjih prostora trajala je svega nekoliko dana i ubrzo se zataškala. Iako je snimljen kako sa hrvatskim emigrantima peva pesme u kojima se veličaju prvaci ustaškog pokreta, ekstremnog nacional – šovinističkog i fašističkog pokreta iz Drugog svetskog rata koji je bio glavni saveznik Hitlerove Nemačke na Balkanu, u Mesićevu odbranu veoma vatreno uključile su se i čelnice dve nevladine organizacije u Srbiji, „istaknuti aktivisti i borci za ljudska prava“. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Gorislav Papić: Peglanje prošlosti (NIN) |
|
| |
Mnogo istorije Srbima se događa u ovom najkraćem mesecu. Toliko da se čak i ne govori mnogo o 26. februaru, kada će u Hagu, pred Međunarodnim sudom pravde biti izrečena presuda po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore. A ukoliko odluka bude nepovoljna po našu zemlju, Srbija će postati prva zemlja na svetu koja je osuđena za genocid. Radoslav Stojanović, šef srpskog tima koji je pred Međunarodnim sudom pravde pokušao da obori tužbu BiH, kaže da se ne bi ni prihvatao tog posla da nije optimista. Ipak, nije želeo da komentariše kakva je odluka koju su 15 sudija MSP nesumnjivo već doneli i za čije objavljivanje se čeka ponedeljak. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Nikola Simićević: Tužba BiH protiv Srbije – pokušaj prekrajanja istorije |
|
| |
Tužba protiv Srbije ni na koji način ne doprinosi pomirenju na ovim prostorima, naprotiv, širom otvara vrata za nove podele, pojačavanje, ionako ne u niskom stepenu prisutnog, animoziteta među nekada zaraćenim stranama i uvod u nove potencijalne sukobe. Osnovni preduslov pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, jeste suštinsko suočavanje sa prošlošću, ali ne sa izmišljenom, ideološki projektovanom prošlošću, već sa onom istinskom koja se zaista desila. Svaki pokušaj krivotvorenja istine i falsifikovanja činjenica, u šta kao alarmantan primer spada i nelegitimna tužba protiv Srbije, predstavlja korak unazad u procesu pomirenja. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Georg Gejer: Da li istina pobeđuje? |
|
| |
U tom "sinhronizovanom dezinformisanju" prednjačio je internet, na njemu su širene lažne vesti. Monasi manastira Kozma i Damjan u Zočištu napravili su internet stranicu da bi na taj način preneli istinite informacije. U izdanju od 23. jula 1998. godine Washington Post je izvestio da je UČK zarobila osam naoružanih srpskih monaha. Nekoliko dana kasnije u redakciju je putem elektronske pošte stiglo pismo iz manastira i u njemu se opisano šta se zaista dogodilo: manastir su napali Albanci naoružani minobacačima i mašinkama. Monasi su pobegli u zgradu i molili se. Naoružani Albanci su pretražili manastir, a onda su monahe skupili u jednu prostoriju i pred njih stavili oružje. Tako su ih fotografisali i filmski snimili. Te slike su potom poslali američkim medijima. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovan Nenadov: Ko prosuđuje o ratnim zločinima? |
|
| |
Bombe po civilnom stanovnistvu, « nekontrolisani ispadi » americkih vojnika … (Masakr u My Lai-u je samo jedan od takvih «ispada», sticajem okolnosti i poslovicno jedna od zadnjih kapi u vec prepunoj casi). Koliko je Vijetnamaca platilo glavom ovu ratnu igru u kojoj «nisu bili satanizovani»? Milion, sto-dvesta hiljada vise ili manje? «Od 1980. do kraja 1982., u brazilskoj drzavi Para izvrseno je prskanje vegetacije herbicidom, duz 130 milja duge elektricne linije … Nakon toga je, duz te linije, 50 ljudi u teskom mukama umrlo, 31 trudnica je pobacila i 5'000 farmerskih zivotinja crklo. Upotrebljeni otrov … zvao se «Orange» i isproban je uspesno u Vijetnamu». U Vijetnamu su desetine hiljada kvadratnih kilometara bili izlozeni dejstvu toga i njemu slicnih otrova (operacija «ogolenja drveca»). >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Nikola Simićević: Reakcija na tekst Teofila Pančića "Epicentar raskola" |
|
| |
U istoriji etničkog čišćenja većeg ili manjeg obima bilo je na prostoru gotovo svih evropskih država i mnogih država i svetu, pa ako se taj princip ukidanja država prihvati, onda sasvim izvesno malo koja država ostala bi neukinuta. Veoma je indikativno da mnogi kada govore o etničkom čišćenju i ukidanju Republike Srpske ni u jednom trenutku ne pokrenu pitanje ukidanja Hrvatske kao države jer se na njenoj teritoriji desilo najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata, neuporedivo veće i obimnije od onog koje se desilo na prostoru Republike Srpske. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Predrag V. Milošević: Priča koja se ponavlja, prava bosanska |
|
| |
Priča koja sledi nastala je, kao i mnoge druge priče, s razlogom. Prema mom sećanju na neke (makar i ne do kraja izrečene) reči nekih bivših mojih sarajevskih kolega, koji su se, kao Srbi drugih dveju vera ustvari, prema meni (prema nama!) poneli kao u onom Svetskom ratu, Hrvat, arhitekta Franjo Svara prema svom dugogodišnjem kolegi iz sarajevske Srednje tehničke škole i sa praške Visoke tehničke škole, Jevrejinu, arhitekti Leonu Kabilju. Ispričaću ovde tu tužnu priču Leona Kabilja, koju je on meni ispričao u svom tašmajdanskom stanu pre trinaest godina, sa suzama u očima. Bio sam prvi kome je to ispričao, rekao mi je tada. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Teofil Pančić: Epicentar raskola (Vreme) |
|
| |
Srebrenica je ovde, dakle, samo "navlaka", i treba je namerno izostaviti; posvemašnja, sve-drugo-apsorbujuća srebrenicizacija diskursa o bosanskom ratu – kojoj nehotice doprinose i neki "nevladini korifeji" – može, paradoksalno, da posluži zamagljivanju elementarnih fakata o tom ratu. "Izolujući" Srebrenicu kao nekakav tobože "incident", kao grozomornu iracionalnost bez koje se moglo, potpomažemo "revizionistički" pogled na noviju istoriju. Kao što je krešendo sastavni deo kompozicije, i Srebrenica je tek završni potez u jednoj partiji koja od prvog poteza svesno ide po zlu. A onda dođe neko kao Sloba Antonić i umilno kaže – ej, ‘ajde da raspravljamo o Srebrenici? Ne – hajde da raspravljamo o svemu drugome. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Emil Vlajki: Marš smrti (Novi Reporter) |
|
| |
Kada tragika srebreničkih događaja od 1992. do 1995. postane metafora za stradanje svih naroda u BiH bez onoga: ,,Ne mogu se izjednačavati agresori sa žrtvama" (zar su ubijeni i protjerani srpski seljaci iz zapaljenih sela oko Srebrenice bili agresori?), kada jedni i drugi shvate da su bili žrtve onih izvana koji su ih uvukli u bratoubilački rat, kada se istinski kazne zločinci i odstrane „protektori", međusobno povjerenje zasigurno će porasti i možda ćemo, skupa sa američkim Kongresom, moći ubuduće gledati, umjesto filmova „Marševi smrti“, filmove „Marševa mira“. >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
Jovan Nenadov: Otvoreno pismo Mirku Đorđeviću |
|
| |
Jedan od Vasih «originala»: «Mozemo mi o komunistima da mislimo sta hocemo, (…) ali jula meseca 1941. pravi Srbin i pravi pravoslavac bio je sa komunistima. I stotine i stotine svestenika dalo je svoje zivote u borbi protiv fasizma, ukljucujuci i cetvoricu vladika nase crkve». Ovo bure ne drzi vodu, ne samo sto ima mnogo rupa («pravi Srbin i pravi pravoslavac») vec mu je i dno prolupano («stotine i stotine svestenika…», itd.). Da vidimo prvo rupe, samo nekoliko: Do 22. juna 1941. komunisti se nisu ni culi, a Draza je vec bio poznat. Kakvi su Srbi i pravoslavci bili oni kod Draze ili veliki broj simpatizera i pristalica Drazinog pokreta - u to vreme a i kasnije? >>ceo tekst
|
|
| |
|
|
| |
Nikola Simićević: Srebrenica – Genocid nad bošnjačkim ili srpskim narodom? |
|
| |
Prema Povelji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1948. godine, pod genocidom se podrazumeva svako delo počinjeno u nameri potpunog ili delimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, verske ili rasne grupe kao takve. U tom smislu, oni koji zastupaju tezu da je u julu 1995. godine vojska Republike Srpske u Srebrenici počinila genocid nad Bošnjacima, zapravo zastupaju tezu da je deo vojske Republike Srpske imao nameru da uništi deo bošnjačkog naroda koji se u tom momentu našao u Srebrenici. Da li je odista bilo tako? >>ceo tekst |
|
| |
|
|
| |
 Povezane rubrike |
|
| |
Kosovo i Metohija |
|
| |
BiH - deset godina posle Dejtona |
|
| |
Opstanak zajednice SCG |
|
| |
Savremeni svet |
|
| |
|
|
| |