Komentari
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Marketing
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Pisma uredništvu
Linkovi
 

Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru

Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet

Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete

 


Poslednja
posebna izdanja i brojevi NSPM sa sadržajima

Izbori
Sadržaj
Contents
Rezimei
Abstracts

Multikulturalizam

Globalizacija

Svet posle 11. septembra

Etnički stereotipi
Sadržaj
Contents

Polni stereotipi
Sadržaj
Contents

Antisemitizam
Sadržaj
Contents
 
LINKOVI
 

samo po nspm.org.yu
po celom SCG web-u
  _____________


_____________


-
 


Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 
  Podsećamo Vas da rado očekujemo vaše komentare!
   
   
  Đorđe Vukadinović: Od gotovog veresija
  Tako se, još jednom, u najogoljenijem obliku pokazuje licemerje dobrog dela srpske medijske i NVO scene, koja od situacije do situacije rasteže ili sužava pojam “demokratskog bloka” i “evro-reformskih snaga”. Pa se onda, u redovnim okolnostima i u izbornim kampanjama, reformski i demokratski atribut priznaje samo LDP-u i DS-u, a posle izbora, kada se glasovi prebroje, prema potrebi, “amnestira” ne samo mrski Koštunica, nego i ozloglašeni Velja Ilić, pa čak i sam SPS. Zbilja, kako to da je Ivica Dačić snaga prošlosti i mraka onda kada podržava vladu Vojislava Koštunice, a perspektivni reformista ukoliko se opredeli za koaliciju sa demokratama? I kako je to “gospodin Palma ” preko noći avanzovao od “Arkanovog saborca” i haškog kandidata do velike uzdanice i mlade nade evropske Srbije? >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: U se - i u svoje kljuse
  U Srbiji već godinama deluje prećutni savez, takoreći «sveta alijansa» medija, elite i tzv. struke oko neupitnosti i bezalternativnosti srpskog evropskog kursa. Čak ni oko teritorijalnog integriteta, nečeg što bi u svakoj iole normalnoj zemlji bilo naprosto podrazumevano, nema ni približno tolikog konsenzusa.Vi u Srbiji imate najmanje jednu ozbiljnu stranku (plus još nekoliko manjih) koja misli da je teritorijalni integritet zemlje manje bitan od viznih olakšica i evropskih integracija, a nemate doslovno nijednu koja bi, na primer, bila otvoreno protiv ulaska u EU. >>ceo tekst pristigli komentari
   
  Đorđe Vukadinović: Uvela ruža evropska
  E, sad, druga je stvar što bi Havijer Solana, da su Srbi zaista malo skloniji, ne “gledanju unazad”, nego makar elementarnom nacionalnom pamćenju i dostojanstvu kojim se inače toliko ponose, što bi, dakle, u tom slučaju, dotični Solana u Srbiji već odavno morao biti proglašen personom non grata, umesto što nam, zajedno sa haškim tužilaštvom i Olijem Renom, odmerava stepen napretka na evropskom putu. Nema veze što Solana, kažu upućeni, “nije najgori”. Nema veze ni što svi znamo da je on u čitavoj toj priči bio samo pion koji je izvršavao tuđa naređenja i što smo se tokom ovih godina već svi nekako navikli na njega i njegov dobroćudni osmeh sa kojim redovno tapka po leđima raznorazne balkanske posetioce. Ali Solana je, uz generala Vesli Klarka, bio formalno najodgovorniji za zločine počinjene tokom sramnog NATO bombardovanja, te je, u tom formalnom smislu, zdravljenje i slikanje sa njim ništa manje skandalozno od onoga sa Haardinajem ili Tačijem – čega se inače svi srpski zvaničnici ipak pažljivo klone. >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Ustati ili leći - pitanje je sad
  Sve u svemu, priča o današnjoj Srbiji, Kosovu i Evropi može se možda najbolje predstaviti pomoću jednog starog vica. Onog u kojem petao juri dve koke oko bunjišta, i jedna od njih, sva zadihana, posle nekog vremena kaže drugoj: “Ja ću da stanem, ne mogu više”. A druga na to odgovara – “Ja ću da optrčim još koji krug, da ne pomisli da sam laka ženska”. (Doduše, teoretski gledano, pored ovih postojale su još dve mogućnosti - da se odmah mirno predaju i legnu, ili da pokušaju da se napadaču zajednički suprotstave.) E sad, ko je u savremenom svetu taj agresivni petao iz priče, svima je manje-više jasno. A jasno je i to kakve su mu namere. A ko bi u ovom našem lokalnom političkom jatu najviše odgovarao opisu koje od pomenutih koka, ko se buni, ko leže i ko “optrčava” još koji krug – i koja nam je od ovih reakcija najbliža – to ćemo, svako za sebe, morati da zaključimo najkasnije do 11. maja. >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Evropa ili smrt
  Znaju to Evropljani, znaju to i u Tadićevom štabu, a znaju i njegovi politički protivnici. Ali ne znaju srpski birači jer ih, zapravo, o tome slabo ko obaveštava. A dilema Kosovo ili Evropa ne samo da je lažna – nego, uz to, i potpuno sramna . Lažna je, pored ostalog, i zato što nam odustajanje od jedne stvari uopšte ne garantuje da ćemo dobiti drugu. A zašto sramna? Pa, zato što te dve stvari naprosto nisu poredive. Uostalom, zamislite na trenutak kakva bi bila reakcija i kakav bi odgovor stigao da je, kojim slučajem, slično pitanje – “Evropa ili Krajina”, “Evropa ili Knin”, ili “Evropa ili Baranja” – sredinom devedesetih bilo postavljeno pred hrvatsku državu i hrvatsku javnost? I šta bi, na primer, bilo sa “evropskim perspektivama” jedne Rumunije da joj je kao uslov postavljeno mirenje sa nezavisnošću Transilvanije? >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Prorok u selu
  Dakle, predviđam ozbiljnu političku gužvu koja se neće završiti sa 11. majem, kao što se nije završila ni sa predsedničkim izborima. Predviđam da, uprkos obećanjima koja će narednih dana i nedelja da pljušte sa svih strana – kao, uostalom, i svih prethodnih godina – standard neće porasti i, u celini gledano, ko god da pobedi nećemo živeti bolje. Slutim da će biti samo još produbljena ova pogubna politička polarizacija iz koje – ne računajući naše neprijatelje – ni za koga ništa dobro ne može proizaći. >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Majka svih kampanja
  Možda bi za Srbiju, ovakvu kakva je, bilo najbolje da je vlada u ovom sastavu mogla postići neki minimum saglasnosti i da je tako izbegnuta drama koja nas čeka narednih meseci. Ali to nije bilo moguće. Ta vlada je od početka bila jedna velika (samo)obmana od koje su na kraju gotovo svi imali više štete nego koristi. I moglo bi se reći da su od nje profitirali samo stranci koji su je pravili i radikali koji su iz nje izostali. I donekle DS, koji je za vladu bio zainteresovan samo dok se ne završe predsednički izbori i Tadić ne obnovi svoj predsednički mandat. (Doduše, da je bilo baš po njima, demokrate bi stvar verovatno prolongirale još za koji mesec, dok još malo ne splasnu kosovske tenzije, i zato se u kalkulacijama njima naklonjenih analitičara kao najpovoljniji termin za nove izbore uglavnom pojavljivao septembar.) >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Kosovski hokus-pokus
  Naravno da je važno sačuvati razum, pribranost i mir u teškim situacijama. Ali u svemu treba imati mere i ukusa. Pa i za pokojnikom je red da se žali makar pristojnih četrdeset dana. Ako već ne i čitava godina. A valjda je Kosovo u tom pogledu zasluživalo makar status jednog (o)srednje bliskog rođaka. Neke naše evro-demokrate, međutim, nisu sačekali da prođe ni cela nedelja i već su požurili da skinu kosovsku crninu. Naravno da je izvesno preterivanje zakljinjanje koje se moglo čuti u danima oko 17. februara kako “nema Srbije bez Kosova”. Ali je svakako mnogo veće preterivanje i mnogo veća neistina tvrdnja – koju, inače, ovde slušamo godinama – o tome kako, zapravo, nema Srbije bez EU, bez sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i sličnih stvari. >>ceo tekst pristigli komentari
   
  Đorđe Vukadinović: Dan posle
  Srbima jeste stalo do Kosova daleko više nego što su to pokazivale naručene ankete koje su naši istraživači pokazivali zapadnim novinarima i diplomatama. Ali to, naravno, ne znači da su sad baš svi spremni da ginu za Kosovo, odriču se dobrog života i optiraju za „carstvo nebesko“. No, na sreću, danas se od nas takav težak izbor i ne zahteva. Današnji „kosovski boj“ zahteva samo malo elementarnog nacionalnog i ličnog dostojanstva i hrabrosti – ništa više od onoga što bi, siguran sam, u sličnoj situaciji pokazao svaki drugi narod. Ali i to malo je, bojim se, mnogo za značajan deo naše političke, intelektualne i kulturne elite. I to je ono što je mnogo, mnogo gore i od Tačijeve deklaracije o nezavisnosti i od jasno manifestovanog neprijateljstva nekih velikih sila. >>ceo tekst
   
  Đorđe Vukadinović: Referendum kojeg (ni)je bilo
 

Sve u svemu, nije problem što je na izborima pobedio favorit koji ih je i raspisao i kome su sve predizborne ankete davale najveće šanse. Problem je što se ta pobeda sada pokušava predstaviti kao definitivan i sudbinski odgovor na nepostojeće referendumsko pitanje koje otprilike glasi: Da li se slažete sa tim da Srbija treba bezuslovno, po svaku cenu i nezavisno od rašavanja statusa Kosova da ide u pravcu evroatlatskih integracija? Izbori nisu i ne mogu biti zamena za referendum, čak ni onda kada su pozicije rivala potpuno polarizovane, a kamo li kada, kao što je bilo ovaj put, oba kandidata govore praktično isto. Uostalom, ko može tačno proceniti koliko je među tih “dvamiliona i trista hiljada građana” sa kojima sada maše deo domaćih medija i političara bilo onih koji su glasali za Tadića (i) zato što je obećavao da “nikada, ali nikada” neće odustati od borbe za Kosovo i Metohiju? >>ceo tekst pristigli komentari

   
  Đorđe Vukadinović: Da li je vredelo?
  Najzad, svi komentatori su primetili i pozdravili džentlmenski gest kojim je Tomislav Nikolić bez oklevanja priznao poraz, kao i komplimente koje je Boris Tadić, nakon svega, uputio svom ljutom rivalu. To deluje lepo i "svetski", ali se onda nameće logično pitanje – zašto je trebalo paliti tolike vatre, zašto je toliko trebalo zloupotrebljavati medije, toliko kršiti izborni fer plej i demokratska pravila igre. Zašto je trebalo Dodika kao mečku vodati po demokratskim mitinzima da uveseljava narod i onako neukusno i nedržavnički pljuje radikale? Zašto onako instrumentalizovati guvernera Jelašića i instituciju Narodne banke Srbije? Zašto gurnuti Srbiju u atmosferu vanrednog stanja i, maltene, psihozu građanskog rata?>>ceo tekst
   
  Komentar Miloša Jovanovića
  Komentar Slobodana Đurića
   
  Đorđe Vukadinović: Ništa gotovo - ništa isto
 

U nizu sumnjivih analitičkih aksioma koji su sahranjeni ovih dana svakako je i taj da niska izlaznost, navodno, odgovara radikalima, s obzirom na to da oni imaju „veoma disciplinovano, ali ograničeno biračko telo“. Drugim rečima, što je više birača, to je više glasova za „demokratske“ i „evro-reformske“ snage. I obrnuto. Možda je ovo pravilo i važilo u nekom trenutku tokom prethodne decenije. Ali stvari već odavno ne stoje tako. Baš kao što ne stoji teza da postoji neki zakovani „reformski“ i „pro-evropski“ politički blok, suprotstavljen onom „antidemokratskom“, „nacionalističkom“ i „antievropskom“ . Postoje samo birači, obični mali ljudi, višestruko i naizmenično razočarani, opsenjivani i obmanjivani bleštavim kampanjama i krupnim parolama jedne ili druge vrste. >>ceo tekst

   
  Sve kolumne Đorđa Vukadinovića
   
   
   
  Slobodan Antonić: Predsednik i većina
 

U izbornoj noći, međutim, kao da se pred nama pojavio neko drugi. Kao da je umesto Tadića pred novinare izašao Čedomir Jovanović. Naime, ideja da volja građana nije isto što i parlamentarna većina tipična je za LDP. Kada je Tomislav Nikolić izabran za predsednika skupštine LDP je odmah porekao legitimitet tom izboru. „Tačno je, za Nikolića je glasala većina”, objašnjavao je Jovanović („Poligraf”, 9. maj 2007), ,,ali ta većina nije demokratska, ta većina nije onakva kakva mora biti da bismo mi poštovali volju te većine”. Zato je Jovanović 2007. tražio od Tadića da nikako ne daje mandat suverenističkoj većini. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Kraj vajmarske Srbije?
  Šta bi se desilo ukoliko pritisak iz SAD i EU ne bude prejak, a suverenisti pametno odgovore na izazove? Šta ako demokratski poredak, pod vlašću SRS, DSS i SPS ne bude ugrožen, a demokratske ustanove u dobrom stanju dočekaju sledeće izbore? Treba znati da, kako god da se završe, ti izbori mogu označiti kraj postkomunističke i postnacionalističke transformacije. Transformacija je završena onda kada stranke iz starog, autoritarnog sistema pokažu da su se i same demokratski preobrazile, odnosno da su, obavljajući vlast, sačuvale demokratski poredak i po demokratskim pravilima igre sišle ili ostale na vlasti. Ukoliko dođe do takvog razvoja događaja, to bi, opet, moglo voditi daljoj stabilizaciji demokratije i izlasku iz tipično vajmarske nestabilnosti. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: U ime elite ili birača
  Pametni ljudi u SRS, DSS i SPS jasno vide da, ako žele da naprave zajedničku vladu, potrebne su im dve pobede. Jedna na izborima, a druga nakon njih. Ova druga nije ništa manje važna od prve. Ona će značiti pridobijanje bar dela elite za svoju politiku. To pridobijanje se može postići samo demonstracijom odgovornosti, posvećenosti i savesnosti. Ljudi iz ovih triju stranaka moraju na delu, a ne samo na rečima, da državne i narodne interese postave iznad ličnih. Tako nešto može da uradi samo istinska nacionalna elita. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Tri skrivene istine
  Čak i u ovom obliku, SSP teško da može da prođe ratifikaciju u parlamentima mnogih EU zemalja. Naime, u njegovom članu 135 navodi se da će obe strane Kosovo tretirati u skladu sa Rezolucijom 1244. Ali, kako ćete da usvojite dokument u kome se kaže da je Kosovo teritorija pod upravom UN, ako je vaša zemlja to isto Kosovo u međuvremenu već priznala kao nezavisnu državu? I, ako će i sa sadašnjim tekstom SSP-a biti povuci-potegni, još manje je moguće da se SSP popravi onako kako to traži Koštunica. Može li se, recimo, zamisliti nemački parlamentarac koji glasa za dokument u kome se kaže da je Kosovo sastavni deo Srbije, dok nemački ambasador odavno sedi u Prištini? >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Briselski adrenalin
  I koji je model upliva imao više uspeha? Model „štapa”, ili model „šargarepe”? Naravno, ovaj drugi. To ne znači da je samo to odlučilo izbore. Ali, iskustvo je pokazalo da ovdašnji birači bolje reaguju na pozitivne poruke, nego na negativne. Prevedeno na slučaj izbora iz 2008, briselski zvaničnici najpre treba da prestanu sa pretnjama o nekakvoj „samoizolaciji”. Ali, što je važnije, oni treba da ponude jasnu nagradu. One, 2000. godine, jedno od obećanja bilo je „otvaranje pregovora za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju”. Pa, najmanje što se sada može učiniti jeste da se Srbiji konačno ponudi da taj sporazum i potpiše! >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Dačić uz većinu
 

Ako se Dačić bude držao onoga što sada govori i ako se ne desi neki spektakularni preokret koji će dovesti do toga da DS i DSS ponovo padnu jedan drugom u zagrljaj, ishod izbora je izvestan. Novu vladu praviće SRS, DSS i SPS. Nedoumica je samo da li će SRS i DSS imati dovoljno mandata da sami obrazuju kabinet. Ali, računica trenutno izgleda neumoljivo. Kakva god da bude, nova vlada svakako neće biti „evroreformska“. Pod sadašnjim uslovima, postoji samo jedna šansa za DS. Da nakon najnovije Dačićeve deklaracije potopi SPS ispod linije cenzusa i pomogne „jurodivom“ LDP-u da uskoči u skupštinu. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Korupcijski krug
 

Prosečni birač će o sumnjama za korupciju saznati jedino ako iza različitih frakcija političke elite stoje različite frakcije ekonomske elite. Tek onda će svaka frakcija koristiti svoje medije za međusobne napade. Međutim, u vremenima kada vlada primirje, uspostavlja se pravi kartel, politički, ekonomski i medijski. On kao kakav veliki parazit isisava ono malo životnih sokova kojih je još ostalo u ovom narodu. Poznavaoci korupcije kažu da na svaki dinar funkcionerskog mita dolazi tri do četiri dinara štete koja je nanesena javnoj imovini. Da bi neki funkcioner uzeo 25 miliona evra, neko mora biti opljačkan za 100 miliona evra. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Simbol za nešto drugo
 

To amerikanofilstvo bilo je poprilično duboko i sa punim uverenjem u vrednost američkog ideala slobode. Ono se, istina, počelo ozbiljnije kruniti već tokom devedesetih. Ali, nakon 5. oktobra, izgledalo je da su svi nesporazumi razrešeni. Zato je i postavljanje onakvog znaka bilo doživljeno kao savezništvo u zastupanju temeljnih vrednosti. Sa 17. februarom, međutim, sve se promenilo. Većina političke klase i većina inteligencije u Srbiji danas loše misli o SAD. Smatra se kao dokaz nejake inteligencije (ili pak jake amoralnosti) ako se hvali bilo koji aspekt američke politike. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Žal za vladom
 

Sve ovo nam se dogodilo, i sve će nam se to i dalje događati, zbog 17. februara. Srbija je, jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova, gurnuta u haos. I sada taj haos treba savladati. Svako od nas će se, u vremenu koje dolazi, hteo to ili ne, obresti na jednoj od strana rascepa. Ali, hajde da zbog tog rascepa međusobno ne zaratimo. Hajde da se ne posvađamo sa svojim prijateljima. Hajde da ne zamrzimo sve koji su sa „druge” strane raseda. I, hajde da ostanemo pristojni. Kosovski izazov, koji nam je 17. februara nečijom arogancijom ili glupošću nametnut, potopio je ovu vladu. Ali, on ne sme da potopi ovu zemlju. Naše društvo mora da nađe snage da sazri i nadraste ovaj konflikt. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Nevolje sa referendumom
  Mislim da je referendum dobar način rešavanja nedoumica samo onda kada postoji konkretno pitanje koje valja rešiti. U ovom slučaju, međutim, politički spor je više načelne i anticipirajuće prirode. Ne samo zato što Sporazum o pridruživanju još nije ni ponuđen Srbiji. Reč je o tome da u ovom trenutku EU zaista i ne traži od Srbije bilo kakvo izjašnjavanje po pitanju Kosova. Mi zaista možemo da nastavimo evrointegracije, a da još godinama, bar što se EU tiče, ne budemo stavljeni pred izbor „Kosovo ili EU”. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Kosovo i tinejdžeri
  Mi verujemo da je moralni poredak bolji od sveta nasilja. Mi verujemo da je nasilje loše ne zato što smo mi njegove žrtve, već zato što je svako nasilje rđavo. Ako smo se, u odbrani Kosova pozivali na poredak, pravo i moral, zašto smo onda pribegli nasilju? Zašto smo zapalili strane ambasade? Nismo li tim činom pokazali da radimo upravo ono protiv čega se bunimo? Jer, ako su oni prekršili međunarodno pravo po pitanju Kosova, mi smo po pitanju ambasada. Naš greh je manji. Ali, možda je to ne zato što nismo želeli da počinimo veći greh. Možda je to zato što veći greh nismo mogli da počinimo. U čemu je onda razlika između nas i njih? >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Od dražesnog palčića...
  Za B92 odavno je rečeno da je ,,sveta krava srpskog novinarstva”. Ne možete im ništa reći, a da i sami odmah ne postanete nacionalista i budete optuženi da gušite ,,slobodu informisanja”. Ali, ta ,,sloboda” nekako previše liči na ono što smo nekada zvali ,,jednoumlje”, ,,ideološka ostrašćenost”, ,,manipulacija” i ,,uvreda zdravog razuma”. I nije najgore to što je B92 izneverio ideale slobode iz devedesetih. Nije najgore ni to što je od dražesnog Palčića mutirao u jednoumnog ljudoždera Kiklopa. Strašno je to što B92 tvrdi da je naša budućnost. Da je norma onoga što srpska javnost tek treba da postane ako želi da se uzdigne do Evrope. >>ceo tekst pristigli komentari
   
  Slobodan Antonić: Paradoks 11. maja
  Verovatnoća da će se održati vlada ili napraviti nova bila je, tokom protekle nedelje, makar malo veća od verovatnoće da će se održati novi izbori. Zašto su onda neki naši komentatori prognozirali brzi pad vlade i izbore 11. maja? Zato što oni, nažalost, i nisu razmišljali kao analitičari. Oni su izgleda nekako više razmišljali kao navijači. A navijač najčešće vidi ono što želi da vidi. Onaj ko želi izbore 11. maja već će 4. februara ,,videti” nove izbore 11. maja. Ako mu kažete da je to trenutno nemoguće, on će vam odgovoriti da to kažete ne zato što tako piše u Ustavu. To kažete zato što vi želite da tako ne bude. Dakle, navijač će vas odmah optužiti da ste vi navijač. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Da li je moguć savez protiv DSS-a
 

Sadašnja kriza vlade ispoljava se u tome što DSS ima većinu u skupštini, ali ne i u vladi. Da li bi kriza mogla da se razreši neočekivano po DSS, tako da DS i SRS sklope savez protiv njega? Već u ponedeljak, nakon predsedničkih izbora, pojavila se ideja da se DS i SRS ratosiljaju DSS-a. Prema tom planu, DS i SRS bi se dogovorili da se odmah raspišu vanredni parlamentarni izbori. I to po dvokružnom većinskom sistemu! Srbija bi bila podeljena na 250 izbornih jedinica (kao 1990). U drugi krug bi išlo dvoje najbolje plasiranih kandidata. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Uz pomoć straha
  Ali, makar još jednom smo sagledali krajnje domete naše demokratije. I još jednom smo videli pravo lice naše elite. Osećanje prezira prema takvim metodama i takvom licu prvo je što se u čoveku javlja. Utešno je, međutim, sledeće: tako se ne može doveka. Ne možete uvek pobeđivati na viku: ,,Vuk! Vuk!”. Sve će manje biti ljudi koje ćete moći da prevarite uz pomoć straha od devedesetih. Moraće se promeniti priča. Dete, koje ste godinama bezočno lagali, najzad će porasti. Shvatiće da nema babaroge. Vi ćete postati lažov. A ono – čovek. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Zemljotres koji nije priznat
  Budimo iskreni – ceo sistem je bio protiv Nikolića. Nikoliću je dopušteno da postoji samo kao uljez. On i njegova stranka se nisu mogli zabraniti, jer su bili odveć veliki. Ali, uvek su tretirani kao kakvo čudovište, kao kakve političke nakaze. Osim ponekog domaćeg tajkuna, sviknutog da stavlja jaja u svaku korpu, uz Nikolića nije stao niko. Domaća i strana elita, dobro umrežena interesima i ,,projektima”, sa prezirom je okretala glavu od njega. Pripušten je u političku arenu, jer se računalo da će i ovoga puta dobiti ,,samo” glasove tranzicionih gubitnika. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Novinari navijači
  Upravo po toj metodologiji B92 je pripremio izveštaj sa ovog skupa. Snimatelji su se baš namučili. Ali, između 30.000 ljudi ipak su pronašli nekolicinu sa kokardama i Mladićevim slikama. Sada su oni za B92 reprezentovali sastav celokupne publike. U Areni je bilo mnogo zanimljivih govora. Ali, iz svih njih naglasak je stavljen na završni usklik Gordane Pop-Lazić «Živela Velika Srbija!». Onda je reporter pametno prokomentarisao kako su se radikali tokom kampanje pretvarali da su to-i-to, ali da je sada postalo jasno da su oni ipak samo to-i-to (popunite sami). >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Pukotina na dva puta
 

Američko upetljavanje EU u kosovski problem omogućilo je da DSS napravi razliku između sopstvenog odnosa prema EU i odnosa svog koalicionog partnera. Nakon te razlike DSS izgleda teško da više može da podrži kandidata DS-a. Njihove politike, njihovi strateški putevi, doista, više nisu isti. Ne zato što se ijedna od te dve stranke promenila. Promenila se EU. Šta to praktično znači po ovu vladu, tek ćemo videti. Jasno je da se kriza koalicije DS i DSS može zaustaviti samo pod pretpostavkom da neko u Briselu shvati pogubnost ideje o Eumiku. Ali, ta ideja ionako se nije rodila u Briselu. Ona je nastala u Vašingtonu. >>ceo tekst

   
  Slobodan Antonić: Kandidatura koja ništa ne rešava
  Kakogod, utisak koji će se ostaviti na javnost neće biti najbolji. Ako Tadić izgubi, reći će se da je to narodnjačka krivica. Oni su propustili da ga na vreme podrže, kalkulisali su do poslednjeg trenutka, istakli svog kandidata, zbunjivali birače... Ako pak Tadić pobedi, opet će se reći da tu nema nikakve zasluge narodnjaka, Jer, oni su propustili da ga na vreme podrže, kalkulisali su do poslednjeg trenutka, istakli svog kandidata, zbunjivali birače... Šta mari ako iza svega stoji čak i dogovor. Za javnost, narodnjaci će ostati kalkulanti i oklevala. >>ceo tekst
   
  Slobodan Antonić: Vežbajući kompromis
  Tako je koalicija simbolički obnovljena. Partneri su demonstrirali sposobnost pravljenja kompromisa. Pokazali su i dobru volju da se nesuglasice prevaziđu. Glavno pitanje, naravno, ostalo je nerešeno. A ono glasi: podržava li DSS Tadićevu kandidaturu? Ali, nakon što je između DS i DSS postignut pomenuti dogovor, postalo je znatno teže reći Tadiću „ne”. Jer, dogovor o zajedničkoj rezoluciji došao je iza ljutnje od 12. decembra. I on ju je na svojevrstan način poništio. Sada se više na tu ljutnju ne može pozivati kao na opravdanje. Još manje se sutra može pozivati da se Sporazum ne potpiše. >>ceo tekst
   
  Sve kolumne Slobodana Antonića
   
 
Ranije kolumne u Politici
 

Đorđe Vukadinović: Može biti samo jedan (08.01.08)
Đorđe Vukadinović:
Ko ih gurnu? (17.12.07)
Đorđe Vukadinović:
Pompeja na Balkanu (03.12.07)
Đorđe Vukadinović:
Ima li pilota u avionu? (20.11.07)
Đorđe Vukadinović:
Predizborne petarde (05.11.07)
Đorđe Vukadinović:
Deoba Jakšića (02.11.07)
Đorđe Vukadinović:
"Smrt fašizmu" (22.10.07)

Slobodan Antonić: Srbija pred 35 prepreka (19.12.07)
Slobodan Antonić:
Metoda za Srbiju (12.12.07)
Slobodan Antonić:
Ona Druga Evropa (05.12.07)
Slobodan Antonić:
Tadićevi dobici (28.11.07)
Slobodan Antonić:
Kalup kakvog nigde nema (21.11.07)
Slobodan Antonić:
Mit o "strašnom teretu" (14.11.07)
Slobodan Antonić:
Rodoljubi zapadnog Balkana (07.11.07)

   
  Svi kolumne urednika NSPM i svi tekstovi u odeljku Komentari
   
 
Povezane rubrike
  Politički život
  Prenosimo
   
   
 

Klub prijatelja Nove srpske političke misli   

Edicija "Politički život"

Slobodan Antonić Gutanje žaba

Knjige možete kupiti u prostorijama NSPM u Dečanskoj 8 (tel: 3231 206, sredom od 12 do 16 h i petkom od 14 do 17 h) i u knjižarama Plato i Krug komerc.

NSPM Analize

NSPM Analize br. 4
- Sadržaj i rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 3
- Sadržaj - Rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 2.:
- Sadržaj i rezimei
- Contents and summaries

NSPM Analize br. 1
- Uvodnik, Sadržaj

Brojevi se mogu nabaviti u knjižarama Medija Centar i Plato. Cena pojedinačnog primerka NSPM Analiza je 250 din, a godišnja pretplata na je 1200 din.

Novi broj NSPM

Desna Srbija

Robert Nozik
i Ronald Dvorkin


Sveske možete pronaći u knjižarama Medija centar i Plato ili po ceni od 400 din naručiti pouzećem ili putem pretplate